Skromne veličine, ali ogromnog istorijskog značaja za ljudska prava u Crnoj Gori, prva mala grupna kuća nastala je kao rezultat poludecenijskog truda da se transformiše način na koji ovo društvo tretira invaliditet, tj. smetnje u razvoju tokom djetinjstva.

Početkom 2010. godine, Crnu Goru su potresli izvještaji da su štićenici Zavoda Komanski most degradirani, ponižavani, vezivani i držani bez odjeće. U istim izvještajima je upozoreno da djeca ne bi trebalo da budu smještena sa odraslima kako bi se zaštitila od svake vrste povreda.

Iako crnogorsko društvo ima veliki senzibilitet za društvenu pravdu, te 2010. godine, malo se toga generalno znalo o invaliditetu ili o životu u Komanskom mostu. Djeca sa smetnjama u razvoju često su bila izolovana u kućama, usamljena i isključena iz društva. Gotovo polovina djece pod staranjem države bila su djeca sa smetnjama u razvoju, koja su bila lišena raznih iskustava i prava, a, između ostalog, nijesu ostvarivala jedno od najosnovnijih – pravo na porodicu i ljubav.

Teško je, ove 2015. godine, zamisliti da je prije samo pet godina bilo veoma malo djece sa smetnjama u razvoju na redovnom školovanju. Naše tadašnje istraživanje je ustanovilo da 64 odsto ljudi u Crnoj Gori nije željelo dijete sa smetnjama u razvoju u istom odjeljenju sa svojom djecom. U tom periodu su samo dvije opštine imale funkcionalne dnevne centre za djecu sa smetnjama u razvoju.

Prije ovoga, ukoliko bi se u Crnoj Gori rodili kao dijete sa smetnjama u razvoju, bili biste izloženi životu ispunjenom nepravdama, nepravičnošću, izolacijom, čak i surovošću.

Kriza vezana za Komanski Most poklopila se sa globalnim prepoznavanjem da smještanje u velike institucije nije dobro za djecu, bilo da su sa smetnjama u razvoju ili ne. Razlog tome leži u činjenici da optimalni fizički, emocionalni i kognitivni razvoj svakog djeteta umnogome zavisi od zdrave povezanosti sa stalno prisutnom odraslom osobom, posebno tokom prve tri godine života. To važi za svako dijete sa bilo kojim nivoom fizičkih ili mentalnih poteškoća. Psiholozi to zovu povezanost, ali možda ima više smisla da to jednostavno nazovemo ljubav.

Da bi stavili tačku na smještanje djece u institucije, potrebno je da obezbijedimo tri stvari: 1) bolje uslove koji će omogućiti djeci da ostanu u porodici; 2) veći broj hranitelja; 3) male grupne kuće.

Male grupne kuće namijenjene su djeci koja ne mogu da ostanu u porodici ili da budu na hraniteljstvu, a to su uglavnom djeca u srednjem adolescentskom dobu ili sa teškim smetnjama u razvoju. Za razliku od velikih institucija, u malim grupnim kućama se vodi život nalik onome u porodici, a broj zaposlenih u odnosu na broj djece je takav da omogućava uspostavljanje one prijeko potrebne povezanosti koju dijete ostvaruje u porodici.

Kroz reforme je Komanski most promijenjen, a bilo je dogovoreno i da prva mala grupna kuća u Crnoj Gori bude izgrađena u Danilovgradu uz finansijsku pomoć Vlade SAD-a i uz tehničku podršku UNICEF-a. Međutim, neki građani su pokrenuli protiv-kampanju, koja je često imala agresivan i prijeteći ton prema ljudima sa invaliditetom, čime je spriječena realizacija ovog projekta. Bio je to mračni momenat za ljudska prava, a posebno za neumorne i inspirativne nevladine organizacije koje se bore za prava osoba sa invaliditetom i udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju.

Neposredno nakon takve reakcije, na jesen 2010. godine,  predsjednik Vlade i tadašnji šefovi EU i UNICEF-a pokrenuli su kampanju „Govorimo o mogućnostima“ koja je težila sveobuhvatnom ukidanju tabua i straha od invaliditeta u društvu promovisanjem pozitivne slike o djeci sa smetnjama u razvoju i omogućavanjem bolje interakcije sa njima u javnoj sferi. Ta kampanja, koja je trajala tri godine, ostvarila je do tada nezapamćen uspjeh: broj ljudi koji misle da djeci sa smetnjama u razvoju nije mjesto u redovnom školovanju opao je sa 64 odsto na 20 odsto. Praćena reformama u obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj zaštiti, kampanja je dovela do povećanja broja djece sa smetnjama u razvoju u redovnom obrazovanju za 500 odsto. Takođe,  došlo je do povećanja broja opština sa operativnim dnevnim centrima za djecu sa smetnjama u razvoju sa dva na devet, a još ih je u planu.

Zajedno sa uticajem koji je ostvarila druga, kasnija kampanja „Svako dijete treba porodicu“, ti napori su doveli i do smanjenja broja djece na institucionalnom staranju za 40%. Sa uslugama koje su sada dostupne na lokalnom nivou i prekidanjem ciklusa stigmatizacije, invaliditet više nije razlog za porodice da napuštaju dijete. Uzeta zajedno, ta postignuća, čiju kulminaciju predstavlja otvaranje male grupne kuće, svakako čine jedno od najvećih dostignuća na polju ljudskih prava u Crnoj Gori tokom posljednjih decenija. Kampanja sprovedena u Crnoj Gori kasnije je ponovljena u mnogim drugim zemljama, od Malezije do Jermenije.

Za djecu sa smetnjama u razvoju i njihove porodice, Crna Gora 2015. godine bitno je drugačija od Crne Gore 2010. godine. Teško je zamisliti da se danas desi nešto slično otporu  izgradnji male grupne kuće u Danilovgradu. Međutim, treba još mnogo toga da se uradi. Ne znamo tačno koliko djece sa smetnjama u razvoju postoji u Crnoj Gori, što znači da ne znamo koliki je procenat obuhvaćen školovanjem. Još uvijek ne možemo biti sigurni da se smetnje u razvoju pravilno otkrivaju i procjenjuju u ranom djetinjstvu, dok je fizički pristup javnim zgradama i trotoarima i dalje ograničen, a neke od najbogatijih opština u zemlji još uvijek nemaju funkcionalne dnevne centre za djecu sa smetnjama u razvoju. Finansiranje asistenata u nastavi mora biti održivo, a inkluzivno obrazovanje treba osnažiti.

Otvaranje male grupne kuće u Bijelom Polju zatvara poglavlje prethodnog sumornog perioda za djecu sa smetnjama u razvoju i daje nadu da će se stvari i dalje popravljati uz našu svijest da predstoji još mnogo toga što treba uraditi da bi se zaštitilo dostojanstvo i ljudska prava neke od najranjivijih grupa djece u zemlji.

U cijeloj priči, postoji i šira lekcija za reforme koje se tiču ljudskih prava. Kada istovremeno radimo na promjeni stavova, društvenih normi, zakona i servisa, onda Crna Gora može da napreduje, a životi najugroženijih grupa se mijenjaju i zemlja postaje primjer dobre prakse koji se sa ponosom replicira širom svijeta.

Autor

Bendžamin Perks

Šef predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori